Pjevačice putuju svojim frekvencijama
Zrinka Posavec: Maria Callas se baca u more
Može li nam poezija prenijeti neko znanje ili vještinu? Ili je određena samo time da zahvaća migoljave osjećaje, raznolika duševna stanja, ili neduševno ništavilo determinizma artificijelnih osobnosti? Ili nam aktualizira apokalipsu lirskog "ja" koji neutješno kontemplira? Ili nam čitanje poezije omogućuje igru jezikom, ili igru jezične igre s nama - nosačima jezičnog neba? I ne manje važno pitanje - kome je poezija potrebna ili važna? I to upravo danas, i to ovdje, u Zagrebu, na Cmroku, u Vrbovcu ili Mariboru, na mobitelu, reklamnom plakatu ili na papiru.
Maria Callas se baca u more je zbirka pjesama koja nas uči, obavještava, moli i proklinje. Nas, lica u mraku kazališta ili sakrivenih u dimu nekog kafića ili jazz kluba, željnih čuti riječ, melodiju i glas - nečiji glas, u punoći i jasnoći, da nas odvede i zavede. Zrinka Posavec nam otkriva ovaj glasoviti svijet glasa i pjevača, koji nam je blizak i svakodnevan, ali ipak ne znamo baš puno o njemu, ili bolje rečeno - ne znamo puninu o njemu. I to, Zrinka nam otkriva nam na neobičan način - stihovima. Poput antičkih pjesnika, koji su znanje raznih umijeća zaodjenuli u ruho heksametara ili pentametara, i tako podučili radoznale što je to primjerica Ars amatoria, ili kako je sazdan svemir, tako nas Zrinka Posavec podučava što je to glas, dah, pjevačica, tijelo, kastrat, sunce ili more.
Ah, taj dah koji je ispravan
samo onda kad je dubok.
Ah, taj dah koji se propinje
kroz ždrijelo kao konj.
Kažem učenicima:
“Uzmi ga kao da mirišeš konjak”
Ili nas autorica upućuje kako se služiti glasom, morem ili maslinama …
Ali, ne zaboravite piano
jer ono tiho je važnije od glasnoga
ono ječi ispod vašeg jezika
dopire do dubine uma.
Glas stoji na razmeđi onog unutrašnjeg i vanjskog, kao neka vrata, portal, rekli bismo. Kakav je unutrašnji svijet nekog bića koji pjeva?
Mekano, mekano
Glas voli
kao da mu je grlo svijet.
No Glas nije uvijek samo glasnik nekog značenja nego je katkad bude upravo samo značenje. Svatko ima glas. Većina nas povremeno i pjeva. Malobrojni čitaju poeziju. Popriličan broj ljudi ju piše. Volimo svoj glas, iako ga nerado slušamo.
Svaki antički pjesnik koji imalo drži do forme, u svakoj pjesmi, gotovo u svakom stihu, dodaje primjer iz života, iz mitologije ili povijesti. U drugom ciklusu ove zbirke, autorica tematizira svijest i životnu sudbinu operne dive Marie Callas osebujnim stihovima. Mit ili stvarnost? Žena ili božica?
Shvatite me, ja sam samo žena
ja imam svoje tijelo
svoja donja usta.
Svijet kao glas. Sve što postoji, da bi postojalo u svijesti mora se imenovati, svako imenovanje u sebi sadrži glas koji ga izgovara na glas ili u tišini.
Glas će napraviti selfie
sa svakim buketom cvijeća.
Hoćemo li šutjeti, govoriti ili pjevati, više neće biti tako jednostavno ako nam se ovi stihovi dovoljno približe, a to neće biti tako teško budući da oni dolaze iz glasa pjevačice i pjesnikinje ujedno.
Čitajte u ovoj knjizi o glasu! Može i naglas a i u tišini! Odzvanjat će jednako.
Primjedbe
Objavi komentar