Some kind of peace - Ólafur Arnalds

   

    Nakon albuma re:membered puno sam očekivao od Ólafurove nove snimke. No, moram priznati da se ovaj put nisam uspio emotivno povezati s onim što se čuje na Some kind of peace. Doduše, sam naslov i odgovara upravo onome što će se događati u 40tak minuta glazbe - mir i spokoj, nikakvo iznenađenje, a bome niti uzbuđenje. Sve što se dogodi je u na početku u pjesmi Loom, pulsirajući loop s predivnom melodijom koja polako izranja iz tišine. I druga pjesma Woven Song čija tema dolazi iz Amazonske prašume, koju pjeva autentična pjevačica Herlinda Augustine Fernandez. Nakon toga kreće dosta jednoličan soundtrack koji se malo promeškolji na pjesmi s gostujućom njemačkom pjevačicom i producenticom Josin na tekst islandske kantautorice Jófríður Ákadóttir. Većina ostalih pjesama je stalno neko čekanje, usporeno čuđenje, utonuće u san što samo po sebi nije loše, ali ne kraju se slušatelj osjeća nekako prevarenim, nasamarenim. Dozivanje jeftine uzvišenosti, čiju slabašnost počinješ osjećati kad je već prekasno.Ono što mi je ipak privlačno kod Arnaldsa je prilično originalna produkcija i snažan i pun zvuk čemu sigurno pridonosi i sustav Stratus koji pomoću algoritma dodaje slučajne note na drugim klavirima kad Ólafur odsvira nešto na svojoj matičnoj klavijaturi. To daje jednu dozu raznolikosti i nepredvidljivosti iako je sve naštimano isključivo na dijatoniku pa baš zbog toga onda i dolazi do prezasićenja s konsonancama što dovodi do dosadnjikavosti. Gudači, već integralni dio Arnaldsovog zvuka, posloženi su školski, predvidljivo i tipično za filmske teksture. Tko voli, nek' izvoli. Čini mi se da je ovaj album napravljen nekako na silu. Veliki uspjeh koji je postigao album re:memebered i spektakularna duga turneja s gomilom klavira i opreme, izgleda da su postavili velika očekivanja za uzbudljivijem nastavkom tog putovanja koji se na kraju ipak nije dogodio.