Da li treba usmjeriti razumijevanje stare glazbe prema rekonstrukciji:
a) onovremenog razumijevanja (kako su je čuli Perotinovi suvremenici)
b) ovovremenog slušanja, bez opterećenja “kako je to bilo, je li tako izvorno” (kako danas čuje bilo koji obrazovan ili neobrazovan slušatelj)
Tekst nekih organuma opisuje radost, ali glazbu, koja ga prati, suvremeno uho čuje kao tužnu, daleku, neprisnu, nikako radosnu. No, potrebno je malo više koncentrirati se na gipke figure u gornjim glasovima (floridus) i čut će se razigranost koja emocionalno prati tekst. Perotinove skladbe u izvedbi “Hilliard ansamble” čuo sam nekoliko puta usput, dok sam radio neki drugi posao. Sve mi je zvučalo isto, svaka skladba. No tek pažljivim slušanjem otkrivaju se raznorodne niti, raskoš i jednostavnost ove drevne tvorevine.
Primjedbe
Objavi komentar