Neki dan sam dobio od Nestora Liebmanovu knjigu “A cromatic approach to jazz harmony and melody”. U dva dana sam je detaljno prelistao, iako ne znam točno zašto. Dobro je što knjiga ima dodatni cd na kojem se mogu poslušati primjeri. Inače za olakšanje čitateljstvu muzikolozi bi trebali što češće ukomponirati primjere na cd-u uz svoje knjige, ako je to moguće, jer znatno ubrzava i pojednostavljuje razumijevanje. Krasno je napisana, tekstualni dijelovi su inventivno i poticajno napisani, slog i font je dobar, užitak je držati tu knjigu u rukama i proučavati. Evo nekoliko ključnih riječi: netonalna kromatika, slobodne intervalske linije, mutiranje i razrada linija, analiza linija, itd…Sve izgleda primamljivo, no kad sam počeo slušati cd, osim prvog dijela u kojem su detaljnije razrađeni Coltrenovi changesi, ovo drugo (nekoliko Liebmanovih komada koje sam svira u pratnji klavira) mi je zvučalo mračno, hladno i jednolično. Na prvo slušanje tekstura sliči na modernu ozbiljnu glazbu pisanu za saksofon, nimalo privlačno. Postavljam si pitanje, čemu mukotrpno proučavanje koncepta, kad on u završnici, dakle konkretno u primjeni, ne zvuči primamljivo? No, ipak sam i dalje čitao i sviruckao dijelove. Mislim da je razlog u tome što način na koji je pisana knjiga otvara raznolike mogućnosti upotrebe tog sistema tj. upotrebe kromatike. Te silne mogućnosti i polja koja se otvaraju za upotrebu, za preispitivanje zvuka su privlačne. Ono što me za sad zbunjeje su 100 linija koje je Liebman u dodatku stavio kao ogledne primjerke iz različitih faza njegova sviranja i upotrebe tog pristupa. Naime, većina tih linija zvuče mi nemuzikalno, tj. ne zvuče kao da ih je netko gradio i njegovao, nego kao uglavnom razbacane note, slučajno nanizane.. Jednu stvar naglašava Liebman, da treba stalno slušati glazbu koja je netonalna ili skoro takva, jer nam onda ulazi u uho takav zvuk i olakšava nam razmišljanje u tom smjeru. Tako da ću još pričekati, možda ću uspjeti za neko vrijeme čuti nešto.
Primjedbe
Objavi komentar