Često znaju zamišljaji uzrokovani mješavinom nejasnih sjećanja i sa svih strana skupljenih predodžba odvesti na stranputicu i otežati razumijevanje i prihvaćanje nečeg novog. Kad pomislim na lutnju zazvoni mi suhi, svjetli i prozračni zvuk omeđen jednostavnom ali na kraju fraze neobičnom harmonijskom progresijom. Tek od nedavno tome dodajem i valovito tretiranje tempa, nakon što sam čuo nekoliko lutnjističkih cd-a. No, bez obzira na znatno slušateljsko iskustvo mislim kako sam daleko od pravog razumijevanja lutnjističke glazbe pa onda i samog instrumenta. Ali evo nekoliko crtica o tom iskustvu. Na prvom ozbiljnom snimku lutnje čuo sam Hopkinson Smitha u izvedbi Bachovih partita za lutnju. Taman, snažan ton s demonioznim dubinama basova koji kao stupovi hrama usmjeruju audički pogled. Ali to je Bach, a ne samo lutnja. Postoje kompozicije koje su samo plemeniti zvuk lutnje, doduše majstorski i brižljivo izrađeni, ali nakon prestanka sviranja, nestaju i note. Npr. Sylvius Leopold Weis, koji zvuči kao najmekše rock balade. Kod Bacha se to rijetko dešava Nakon npr. preludija iz njegove suite za lutnju, notni sklop /harmonija/ dugotrajnije se seli u dušu. Sve se polagano i dostojanstveno ziba uz škripu plemenitog drveta, pri svakom akordu osjeća se tenzija, napetost, iz koje naposlijetku izvire i titranje tog instrumenta. U nekoliko navrata kad sam sam imao prilike držati lutnju u rukama, činilo mi se da taj lagani instrument već u samom materijalu i obliku posjeduje određenu napetost koju kroz sviranje s mjerom opušta kao što se događa kod luka i strijele. /lu –k, lu – tnja/. S druge strane, svirače lutnji najčešće na slikama vidimo kako sviraju malenom broju slušača, intimnom krugu obitelji ili prijatelja. Dakle, iz toga lutnja je instrument blizine, nježnog prijateljstva, intime i povjerenja. Mekan, napet i osjetljiv kao ljudska duša.
Primjedbe
Objavi komentar