Moram primjetiti kako u posljednje vrijeme manje slušam jazz. To me s jedne strane zabrinjava zbog toga jer se plašim praznine koja bi usljedila nakon što bi jazz postao samo jedna od Platonovih sjenki u mojoj pećini, a s druge strane postoji strah od nekog ponovnog početka, mislim na uvođenje i uvađanje u neku drugu vrstu glazbe. Ljubav prema jednoj vrsti glazbe, ili bolje rečeno jednom pristupu glazbe, izgleda kao brak, ako se zaljubite u jazz i postignete stanoviti uviđaj što je takva glazba zapravo, s jedne strane dobivate sigurnost, zadovoljstvo lakog prepoznavanja i lakog kretanja kroz zavrzlame koje se drugima čine nerazmrsive i nedostupne, a s druge strane uši vam otupljuju na sve tonove koje nisu u tripletu, ili na ljepotu neke teme koja se u repeticiji identično ponavlja. Ako pak pogledam na činjenice, tj. što sam posljednje slušao a da mi je “dušu uvelo u sklad” iz jazzističke ponude spomenuo bih: Vassilisa Tabropoulosa i njegovu ploču “Achirana”. Osluškivanje jednostavnosti, prostor i vrijeme. Zatim Myriam Alter – skladateljicu koja je okupila Joeya Barona, Dinna Saluzzia i ostale da joj odsviraju njene zamisli na ploči “If”. Od starijih snimaka jedan trio Kenny Barella kojemu ne znam naslov, ali puni usta samo jednom riječju “swing”. Kad malo bolje pogledam/poslušam sve ove tri ploče koje mi se doista sviđaju makar ih nisam puno preslušavao, imaju neke zajedničke točke: jednostavnost, jasnoću, stilsku zaokruženost i priličnu dozu iskrenosti. Tabropoulos na ranijoj ecm platformi hrabro nastavlja utabanim stazama Keitha Jarretta i Boba Stensona, različit od njih ipak u izboru jednostavnijeg obrasca ritam sekcije, a i sam suzdržano izbjegava neugodne zvučne nakupine. Myriam Alter – svojim nostalgično-sentimentalnim temama raskrinkava lažnu potrebu za praćenjem složenih formi i harmonija. Barell pokazuje na “neznanoj” ploči kako mu je važniji mood i swing od sveg ostalog.
Primjedbe
Objavi komentar