IVICA: Engleski jezik je jezik rock glazbe. Znači, dakle uha su nam naviknuta da uz pop rock zvukove ide i engleski. Bit će nam čudno uz takve zvukove čuti ne samo hrvatski, nego i njemački, francuski, možda i talijanski...iako talijanski san remo zvuk debelo odzvanja i u našim ušima.
STIPE: Engleski je jezik čarobnog svijeta Kelta, Gospodara prstenova, kralja Artura, otočke kulture i subkulture.
JELENA: Engleski je također jezik filma, Holywooda, blještavila imaginarne Amerike.
KATE: Ali engleski je i jezik potlačenih kolonija: Afrike i Indije.
IVICA: Da sve je to svijet engleskog jezika.
BRANKO: Kako je onda moguće da jedan se jedan osjećajni lirski subjekt dobrovoljno baci u ocean tolikih značenja? Radije će reći "heart" nego "srce", radije će reći "Seize the day" nego "iskoristi dan" preskačući Horacijev original "carpe diem".
IVICA: Autor želi da ga svi razumiju. Ljudi na svim kontinentima. Zbog toga će pojednostaviti svoj izraz i iz neuro-materinjeg oštrog jezičnog stratuma osiromašit će pomućenim općekorištenim učestalim riječima - npr.
JELENA: Glazba i jezik stapaju se u jedan oblik koji bi trebao najlakše tumačiti, opisivati svijet u kojem autori žele živjeti, s kojim su se identificirali, ali u kojem zapravo ne postoje.
KATE: To nije svijet Glavnog kolodvora i bureka, nego svijet gdje "Misteryius waters flow" gdje se voziš u "big black limousine" a ne u crnoj kočiji. Gdje ti snažno kuca "heart", a ne srce, i gdje se smješiš nekoj "Honey" a ne "slatkici".
BRANKO: Tu zamjenu svijeta, riječi nudiš i svojoj publici, koja se isto loše osjeća u dvorani, ali dobro u "in the House", koja će lakše reći "Love" nego ljubav, jer taj "love" je vezan za emotivne izmještenosti koje su se zbivale pred lcd ekranom u toku neke serije ili filma. Taj "love" je zapravo tamo negdje daleko, idealiziran, sakraliziran isto kao i "river" kao i "home". To su zamišljeni toposi. Isto tako i "loosing" je blijeđi i bezezleniji nego "gubljenje" jer ovo potonje budi neke stvarne emocije a ono kreira namještene, poželjne emocije, one koje su popularne, koje su prihvaćene.
JELENA: Ali to nije samo puka zamjena svjetova. To je friziranje svijeta, uljepšavnaje, rekli bi danas fotošopiranje. Jezik umjetnika danas mora biti jasno kodiran, uravnjen. Pogotovo naš mali nezgrapni štrčeći jezik kojeg nas je stid jer se veže uz isto tako maleni narod koji još nije izašao iz puberteta, nesvjestan svoje prošlosti i neodgovoran za svoju budućnost.
BRANKO: Kakav je to engleski?! Engleski engleski, ili američki, ili australski, ili afrički, ili onaj koji je jedan od službenih u Indiji?
IVICA: Jezik na kojem pišu pop i rock autori.
JELENA: Kako su iskusili taj jezik? Živeći u područjima takvih govora?
KATE: Ili je to jezik, njihovih omiljenih pjevača i bendova. Iskustvo toga je samo u slušanju.
STIPE: Ili uopće nije riječ o autentičnim trenutcima, nego o općim, klišeiziranim mjestima, koji dobro dođu da se uobliče isto tako klišeizirani zvukovi koji imitiraju, kopiraju. I tako postajemo kopiraona zvukova a bome i jezika.
Primjedbe
Objavi komentar