Jutros u vlaku
premećem raznu glazbu i ne mogu naći ništa što bi me zaneslo. Kao da zvuk više
ne doživljavam autentično, kao da mi ne govori ništa važno ni zanimljivo. Kao
da sam se odlijepio od vremena u kojem bih trebao uroniti u glazbene sfere. Ili
mi je prebrzo, ili mi je presporo, ili je preplitko ili je presitno. Uglavnom
pretenciozno. Jasno je, to je moj problem. Možda bih trebao neku pauzu. Osjećam
se iscrpljenim u slušanju, u istraživanju. A zapravo mi se čini da sam jako
površan.
Johann: Što se dogodilo?
Ja: Kao da sam raštiman. Previše negodujem, nervozan sam i
ne mogu naći više užitka u slušanju glazbe.
Johann: Kada se to dogodilo? Kad si zadnji put uživao u slušanju
glazbe na onaj način za kojim sada čezneš?
Ja: Nedavno, kad sam slušao Taylor Swift, ili još prije
kad sam slušao Eivind Aarseta, ili čak Wolfang Mutspiela, evo i Police.
Johann: A od domaćih?
Ja: Od svih mogućih domaćih, zadnje mi je bilo lijepo
nešto od Haustora, ne baš sve… novi Rundek, što je opet Haustor, i tak… Je veux, Ivan Grobenski, Moskou, Porto Morto ... ne mogu
se sad puno toga sjetiti. Imam stalno taj pritisak da mora biti i domaće, i uopće
ta distinkcija ne smije biti američko, ne smije biti na engleskom, ne smije
biti hipstersko, itd…imam čitav niz zabrana koje mi mozak stvara.
Johann: Ja sam čitav život živio u zabranama. To je bio moj
svijet. Ograničen, određen, jasan, gabaritan. No meni je odgovaralo takav način
življenja. Ustaješ ujutro, učenici, probe s orkestrom, sviranje na liturgiji,
navečer kasno, pisanje za buduće naraštaje, i tome dodajem brigu za obitelj.
No, ja se nisam pitao čemu glazba, kakav mora biti P.R., studio itd. Moja
jedina briga je da nadređeni budu zadovoljni. Ono što je između toga, to je moj
svijet, sa zidovima, ali s otvorenim krovom gdje mogu gledati zvijezde i
uspoređivati.
Ja: Kužim. Međutim, današnji pogled na deezer te može vrlo
brzo učiniti nervoznim. I dosta toga ti nezasluženo postane strano vrlo brzo.
David: Onaj tko sluša i ono što sluša ne može se tako jasno
odvojiti. Budući da si ti i stvaratelj glazbe, dosta vremena provodiš uz gitaru
ili uz kompjutor tražeći neke zvukove. Da ne govorim o probama i bendovima. Taj
postupak, takav rad utječe i na tvoje nervne sustave slušanja. I sigurno nije
isto kao i neki ljubitelj gramofonskih ploča koji doma u ugodnoj fotelji
prelistava svoj katalog i pijucka čaj. Dakle, tvoja percepcija je proširena i
na taj način. Vjerojatno si i puno osjetljiviji zbog toga, da ne kažem
razdražljiviji. Previše očekuješ i od sebe i od glazbe. Možda baš očekuješ
nešto što samo slušanje ne može proizvesti. To je tvoja predrasuda, ili, ako
hoćeš, očekivanje. Tvoj modus slušanja u sebi nosi i stvaralačke instinkte.
Znači, kad slušaš, u isto vrijeme se alarmira i glazbeno-stvaralački (poietički)
mehanizam koji se hrva i prepire s ovim ležernim i puno pasivnijim modusom
dakako onim od slušanja.
Johann: Vidiš, Ivane, u moje vrijeme nije postojalo slušanje
ploča ni cd-a, kao ni radija ni televizije, a ponajmanje interneta. Moj
glazbeni stil bio je dugo godina pripreman, razvijan unutar zajednice koja mi
je bliska. Ja sam došao na kraj jednog razdoblja, na vrhunac, neopterećen
informacijama što se sve to trenutno događa sad u svijetu glazbe na zemaljskoj
kugli. Moja glazba je bila dobra i lijepa sluškinja. Puno ljepša nego što su to
naša gospoda prepoznavala i zaslužila. No, ipak sluškinja, čak i za mene. Jer
sam bio u Božjoj službi, a on je bio vrhovni Gospodin. Koliko vidim i čujem,
danas ti nemaš nekog vrhovnog Gospodina, nego imaš ćudljivu i nestabilnu masu,
puk koji kroji vidljivost nekom glazbenom umjetniku.
Ja: Da, dobro govorite, preobilni i preširoki dotok
informacija i prepterećeni psihološki mehanizam za slušanje doveli su do
kratkog spoja. Ili često uzrokuju pad sustava. Ali što onda učiniti?
David: Za početak, dovoljno je, a zapravo i jako dobro da si
svjestan tih procesa. Njihovo destruktivno djelovanje, ako ga se primjećuje kao
produkt mišljenja, nestati će vremenom samo od sebe.
Johann: Nema potrebe za žurbom ili nekom utrkom. Istina je da
je glazba umjetnost vremena, i prema tome traži potpuno vrijeme, realno, koje
se ne može ubrzati. S druge strane ne možeš svu glazbu slušati na isti način.
Songwriting je zapravo poezija koja je naglašena sa zvukom, tu je sama glazbena
igrivost ograničena, tekst je vladajući. Kod jazza je razvoj improvizacijskih
ideja i puls vodeća linija. Kod tehna i elektroničke plesne glazbe, isključivo
beat koji vodi ljude na ples ili na neko pseudo-meditativno putovanje s puno
ritualnih elemenata koji uvode u trans - repeticija fraze, puls itd. Ako se
voziš u vlaku 15 minuta, i želiš se opustiti malo i zaboraviti svoj život i
odložiti donošenje nekih odluka, onda je dobro otplutati i s Taylor Swift.
Primjedbe
Objavi komentar