Jučer sam na you tubeu pronašao koncert Johna Scofielda iz Lincoln centra. Snimljen vrhunski, dobar ton, slika, sve milina. Čak i dio repertoira znam, to je ploča Quiet. I tak, počenem slušati, i nakon 10 minuta odustanem.
Dosadno. Ali ne bih rekao da je dosadna muzika, nego dosadna je ta situacija u kojoj sjedim na stolici i buljim u ekran. Kako mogu biti zanimljivi za gledanje glazbenici koji sviraju?!
Nekad, još početkom devedesetih bilo mi je vrlo uzbudljivo gledati ta live jazz videa koje je Jurica dobavljao na video kazetama. Kakav spoj! Ono čega sam dobro bio naslušan, sad vidim i uživo. A zvuk i slika su bili daleko lošiji nego ovi danas.
Zašto je sad to tako?
Ima previše stvari na internetu.
Ima, ali nije problem odabrati po kriteriju dobre snimke, lijepih kadrova i to. Mislim da sam sadržaj nije nekvalitetan nego je nekvalitetna situacija.
Kao da tražim nešto drugo od sadržaja, kao da sam raspolovljen.
Dok kad slušam sa streaming servisa, malo je lakše, iako i tamo ima preskakanja, ali ono je uzrokovano time što me glazba nikud više ne vodi.
Koncentiran sam na zvuk, a ne na sliku. Oslobađa se mašta zvuka, potiče se mašta zvuka. Ona je potrebna za zahtjevniju, kompleksniju glazbu, ili naprosto neoubičajenu glazbu.
Dubinsko slušanje.
Već sam prije primjetio kako na koncertima zbog gledanja i sudjelovanja u smislu fizičkog prisustva, budem bio ometan u doživljaju, percepciji glazbe, ali to se nadoknadi time što ne mogu samo tako otići, i ako me glazba misli obuzeti, to će se i dogoditi prije ili kasnije. Ne samo to, više puta se pokazalo kako me upravo živa svirka neke glazbe potaknula da ju slušam poslije više na snimkama, dok mi je prije tog iskustva, samo s ploča ili kazeta bila tak, osrednja recimo. Sjećam se intezivnih koncerata Frisella, Scofielda, Charles Lloyda, Bobo Stensona,itd. itd. U posljednje vrijeme Ólafura Arnaldsa.
Primjedbe
Objavi komentar