Jučer sam rano ujutro počeo slušati Keith Jarreth trio kojeg sam obožavao prije nekoliko godina. Užasno me smetalo njegovo vrištanje, a njegova glazba je ljigava i površna. Prvu konstataciju shvatio sam odmah, a drugu kad sam čuo u autu, nešto kasnije, bachove partite za lutnju. Naravno da je nepravedno bilo koga uspoređivati s Bachom, ali tog Jaretta svi uzdižu do nepravedno dohvaćenih visina. Bachove partite za lutnju su bezvremene, anacionalne, amanirističke, dohvatljive, nedohvatljive. Za Jarreta sam već spomenuo.
Primjedbe
Objavi komentar