John Hartman je jazz pjevač predivna glasa. Slušao sam danas njegov album "all of me" gdje ga prati orkestar s odvratnim violinskim dionicama. Sve je preslatko. I njegov glas tada otupi i prestaje očaravati. Zatim, obratim pažnju na tekst...a sve laž. Publika voli plitki sjaj, ugodnost zaborava, sentimentalno...Ja sam isto katkad takva publika i volim to isto. Volim zaboraviti kroz glazbu. Ona me podsjeti na neko mjesto, neke ljude.. neku nejasnu ugodu i sigurnost, pa čak i neko skriveno obećanje, neka nadu krije opijanje kič glazbom. Johnny Hartman je predivan pjevač ali je to sve izmišljen i nestvaran svijet tj. zvuk koji zamagljuje prave stvari oko sebe.
Drugog pjevača sam slušao danas. Kurt Elling. Moj prijatelj gitarista je oduševljen njime. Doduše taj moj prijatelj ima izuzetan dar uvjeravanja i plastičnog predočavanja nekih neuobičajenih doživljaja. Tako me lako uvjerio da je Kurt Elling super pjevač, da on nosi nove ideje, tendencije, da je tehnički nedostižan etc. No Kurtov glas je dovršen, dosadan i suvišan. Ima sve što je potrebno - boju, intonaciju, izvedbu..ali zar nije to sve dosadno? Kao konzument vokalnog jazza želim u njegovu glasu čuti neku priču. Nesavršenu, nezaobljenum, nedovršenu ...tako da se samoća mog uma može zakačiti eventualno na njegovu lakoću.
Primjedbe
Objavi komentar