Neki dan proveo sam popodne u parku sa svojim najstarijim sinom. On se igrao u pijesku a ja sam na klupi slušao mp3. Ruska elektronika. Label "Lagunamuch" iz Moskve. Vrlo dobri soundscapeovi..neobične tesksture i ne doima se toliko uniformirano. Naime, koliko god se elektroničari kleli u slobodu i otvorenost, većina ih zvuči slično, gotovo predvidljivo. Ima tu još pitanja. Koliko je uopće elektronska glazba uistinu glazba. Računalo se može gledati kao mašina koja proizvodi zvuk, jednako kao što su i klavir ili gitara mašine. Doduše računalo ne vibrira, ne titra. Njegov zvuk u svijet je membrana zvučnika. A to je nesavršeni izvor zvuka, mogli bi reći isuviše kockast i osjetljiv. No, ja volim elektroniku. Postoje mnogi razlozi. Iskušavanje granica koje se uopće ne naziru. Velika brzina evolucije. Za navježbati ozbiljno jedan akustički instrument potrebne su godine rada.. a komp je fleskibilniji, da kažem pametniji..i stoga je kraće vremena potrebno da se dođe do rezultata. Ipak najvažniji mi je razlog neki osjećaj hladnoće i odvojenosti koju ta glazba čini u mojoj duši. Nakon takvog iskustva, boje su mi još snažnije, mirisi intezivniji i čitav svijet ljepši. Budući da zapravo ne postoji tijelo koje neposredno vibrira elektronsku glazbu, izgleda kao da je to čitavo zvukovlje u našoj glavi, svijesti, možda i podsvijesti..i napetost koja se tu stvara kao da je posljedica te frustracije što digitalni brojevi nemaju pravo istinsko tijelo koje bi zazvučalo u prostoru, koji bi bio ispunjen impulsima. Zvučnici, koliko god bili jaki i kvalitetni nemaju tu fizičku simbiozu s prirodom, stvarima..
U toj mješavini raznih piskova, šuštanja i buke..uho je željelo nešto čisto, jasno...
Željelo je ideju, od začetka preko razvoja do svog finala. Što sam mu mogao pružiti?
Fuge.
Čije?
Za sad Bachove.
Primjedbe
Objavi komentar