Mislim da nije potrebno prekoravati samog sebe zbog nemogućnosti da slušam bachove partite dulje od 20 min. Možda je taj nedostatak koncentracije znak neke površnosti, ali u tih sabranih dvadesetak minuta čujem dovoljno sklada za čitav dan. S druge strane ostaje mi uho svježe za daljni rad: sviranje, komponiranje. Suvremena jazzistička krema na Scofieldovoj ploči “Works for me” (Scofield, Garrett, Mehldau, Ch. McBride,) …tako su predvidljivi i neuzbuđujući. U čemu da tu uživam? U dobrom grooviu? Izmjena tema solo gitara, solo klavir…čemu? Nedostaje “priča” kao što je imaju Frisellove ploče, ili stare Milesove npr. ploča ESP toliko je jezgrovita da je ne mogu poslušati u jednom slušanju. Oduševljava me Ron Carterov zvuk i linije basa makar je tonalitet u većini pjesama nedohvatljiv. Shorter je utjecao vjerojatno na čitavu generaciju jazz kompozitora koji su ga oponašali.
Primjedbe
Objavi komentar