Slušao sam sinoć onog Brada. Uistinu vrstan svirac.
Sve je na mjestu, ništa previše.
Zvuk suh kao barut, iako nikad nisam osjetio suhoću barutovsku.
Ali riječ barut suho zvuči, i to mi je dovoljno.
A bome i brz je, vatren kad treba, kao kad se barut raspali.
Čisto da ne padnem u neki kult obožavanja uzeh lijepo
i nekog drugog klaviristu sličnog izraza da usporedim.
U čemu je razlika, u čemu je tajna.
Taylor Eigsti. Zvuk mu je puno mekaniji, zatvoreniji, klasičniji, predvidiv, iako i on tehnicira na nivou.
Usput, pogledao sam njegovu diskografiju i biografiju. Ima 36 godina i napravio je čudesa do sad. Mislim i Brad je napravio čudesa, ali on je mega zvijezda, a za ovog znaju samo strogi jazz fanovi. I dakle taj, Taylor, sve je već snimio, putovao sa jazz legendama, komponirao, snimao, bla, bla...
I onda si pomislim, kaj sam ja napravio do 36. I koliko sam putovao.
I zašto je to uopće važno?
Ajmo od kraja. Kad bi slušao njegove snimke i one u kojima sam ja sudjelovao, bili se čula neka razlika? Što bi se uopće čulo?
Kako sam ja došao do svog zvuka, a kako je došao on?
U čemu se razlikujemo? Jesam li ja nešto propustio? Zaribao?
Primjedbe
Objavi komentar